ali ne uspjeh izustiti naglas -
jer mi je preteško, a teške stvari sežu
ravno u srce, a srce neima zrcalo.
Al’ uporan si u tomu,
da mi prikazuješ - pri čemu i uspijevaš,
slike života, slike življenja
kao da sam ja u njima.
Pa te poslušah, pa te slijedih,
pobožno zahvaljivah, drugima pričah,
pa po tvojim putima hodah i
hridima se verah kojima ti kročio si.
Drugima svesrdno nuđah slike, zapise,
put i cilj - kao svoje nudih!
U dnevnik unesoh samo jedno:
slatke, pomamne ali lažne slike života.
Vrijeme je -,
ono što nas jedino i dosegne - te da
otkinem tu stranicu i stiskom na desnu
pedalu kažem Ti: zbogom Sohrab Sepheri,
zbogom Abbas Kiarostami!
Te se uputih ravno u nadolazeće.
Starigrad Paklenica, kolovoza 2018.
Nije važno gdje sam.
Nebo mi uvijek pripada.
Prizori, ideje, zrak, ljubav,
zemlja - sve je moje.
Što ako katkad rastu
gljive nostalgije?
SOHRAB SEPEHRI (1928-1980)