Nek ramena plesača iz ramena tvojih izvire,
grudi plesača iz grudiju tvojih, krilo plesačevo iz
tvog krila, plesački kuk i bedro iz tvojih; a iz šutnje
tvoje grlo što zvukom rađa, iz smutnje tvoje zvonka
pjesma što pokreće plesača, i neka služi
Bogu ljepotom.
Kad poklekne, otjeraj ga opet od sjedala svog.
Takvom vježbom i opor će čovjek stvoren Svemir slavit,
i sumoran podleć nesvjestici,
i dužnosnik smekšati će srce.
L. Cohen, Knjiga milosrđa