Eto i njega, pa veli da upravo zato što nam književnost omogučava da shvatimo život, ostavlja nas po strani u odnosu na njega. Ima i drugih ludosti n akoje se poziva, kao onu vođenja dnevnika o stvarima koje se nisu zbile. I još gore, dnevnik umrlih. Dovoljno da smo prijatelji. No ono što je dotaknuo jest dešifriranje hispanoameričkog maga, čitaj Borgesa. Spominje kod za dešifriaciju ponuđenu od Alana Paulsa....Vrijedno daljnjeg osorovanja.....
"Seljak može raditi u polju ili šumi cijelog dana, okopavajući ili cjepajući, a da se ne osjeti usamljenim, jer je uposlen; ali kad uvečer dođe kući ne može sjediti sam u sobi, na milost svojim mislima, nego mora biti ondje gdje može „vidjeti ljude“, razonoditi se i, kao što sam misli, nadoknaditi sebi samoću od toga dana; pa se stoga čudi kako student može sjediti sam u kući cijele noći i veći dio dana a da ne ćuti dosadu i „potištenost“; ali ne uviđa da student, premda u kući, ipak radi na svome polju i cijepa u svojoj šumi, kao seljak u svojoj, a zauzvrat traži istu razonodu i društvo kao i potonji, makar možda u sažetijem obliku". (Henry David Thoreau)
Vrijedilo je, nekako s pogledom u daljinu, reče on. Odvajaju se nesvezani čamci od obale, komarci traže krv, zmije tiho putuju rijekom na drugu obalu, pijesak sipi u korito. Stiže mrak. Stiže spokoj. Danas održavam predavanje na međunarodnom simpoziju „O seksualnoj nemoći“ koji priređuje The Royal Society of Clinical Psychiatrists and Friends. Pripremao sam se i nemam tremu. To je sada samo tehnički dio posla. Ušavši u podzemnu, počeo sam razmišljati kako je granica seksualnosti danas pomaknuta u sve niže i niže godine. Gledao sam naglašeno našminkane djevojke ispred sebe u štramplama i minicama. Nisam im mogao odrediti godine, čak ni da li su u osnovnoj ili srednjoj školi. Niti noge nisu dale odgovor, iako su mi proletjele mislima teorije Desmonda Morrisa o seksualnosti, oblačenju, šminkanju...Moji znanci Richard Green i David Hersch sada bi dali odgovore secirajući te mlade djevojke koje koketiraju sa spolnošću. Sišao sam obišavši ulaz u St. Thomas' Hospital i muzej Florence Nighthingale. Ah, Florence, Florence...Da li su ranjeni vojnici bili osakaćeni i za seksualnu želju? I koliko ta fizička bol utječe na nju, a koliku ju koči? Ušao sam u zgradu. Dvorana je bila puna, tako mi se činilo u mraku. Stariji kolege, sada već neki u penziji sjedili su u prvom redovima, a mlađi (čak i neki moji bivši studenti) sjedili su odostraga (zbog poštovanja veličine seniora?, sumnjam) u mraku. Tada spazih Marisu O'Neil kao moderatoricu moje sekcije. Nakon predstavljanja počeh s predavanjem i uvodnim slajdom:
„Nemoćju okrunjena od vlastitog lika Sada moja želja spava U sjećanju je ona samo slika I mijena stara“ (Lentavian Fesse, 1588.) Nizali su se podaci o spolnoj (ne)moći i utjecaju na tijek povijesti, nemoć kod državnika, kraljeva, careva...pa onda spolna moć i nemoć u slikarstvu (Picasso), književnosti (Wolf, Dumas, Kosinski, Wilde) i njihovi ironični odmaci, a posebnice me oduševljavala isforsirana spolna nemoć koja je zapravo nabijena spolnost Isusa Krista. Tu sam ponovio žaljenje kako psihijatrija nema uvida u spolnost svećenstva pojedinih konfesija (pravoslavlje, rimokatolicizama, judaizam, brahmanizam). Po ničem se nije moglo vidjeti da je simpozij posvećen spolnosti, međutim opća letargija na ovom skupu ukazala je da se ipak radi o spolnoj nemoći (znao sam dobro da je znanost spolno nemoćna, ona je hladnija čak i od smrti). Priznao sam si kako jedva čekam svoju spolnu nemoć, kako bi ju svjedočenjem zdušno objašnjavao. Pitanja nije bilo, pa je Marisa, da se zadovolji forma, onako kurtoazno pitala o porijeklu citata kojeg sam imao na prvom slajdu. Simpozij je završio. Skinuo sam kravatu i s Marisom krenuo u naš omiljeni pubFounders Arms, na temzinim Bankside Gardens. Naravno, komentirali smo što znači Pub (Public House) na mom jeziku i nasmijali se tomu. Vrlo brzo smo se dogovorili da naručimo butelju neobično-običnog australskog vina Clancy's iz 2005. Oboje smo voljeli tu uobičajenu kupažu shiraza, cabernet souvignona i merlota u neuobičajenoj boci, gdje je naljepnica bila žigosana crvenim simbolom trolisne djeteline i zbog sve toga mi smo ovo vino zvali „crveni pik“. Marisa je moja frendica još iz studentskih dana. Prošli smo sve ili gotovo sve. Znali smo tko-s-kime, ljetovali zajedno u Grčkoj, Šri Lanki (glumili paparazze kod Arthura Clarka) i Magrebu. Bilo je svega, osim seksa. Možda zbog toga ili usprkos tomu smo dobri prijatelji i danas kolege. Vješta s jezikom, Marisa je preuzela katedru socijalne psihijatrije na Sveučilištu u Leedsu, zatim ju predala svom najljućem kritičaru (znala je da je bio zaljubljen u nju, tu inverziju osjećaja psihijatri jako dobro znaju), samo da bi mogla jedan semestar provesti na predavanjima o seksualnoj energiji i destrukciji u Americi. Marisa je dobro znala što radi. Brza na jeziku-brzog uma, znala je sve grijehe zapadne psihijatrije (posebice smrtnog grijeha Eugenije i nacističkog pogleda na darvinizam). Dobro je znala da je psihijatrija u tome slična rimokatoličkoj Crkvi, ali samo zato što smo ljudi, ponašamo se ljudski (pri tome me citirala: „Ne možemo stvoriti nešto što je veće od nas“). Znala je da je Amerika još uvijek liberalno uporište slobodnog uma, za razliku od europske učmalosti. Nakon dvije čaše Marisa nije mogla izdržati, načinila je teatralnu pauzu od pet sekundi gledavši u Millenium Bridge te veli: „Sereš, Josh, a dobri smo si...!“. Ja zanijemih. „Što ti bi'“, upitah (opet iz nje izviru simptomi infekcije s američkom liberalnošću). „Ti si danas bio kao i svi ostali. Sterilan o tako uzbudljivoj temi kao što je spolnost!“. Počeh se braniti, ali sam time samo tonuo sve dublje. „Budalo“, veli. „Pa ti ništa ne razumiješ! Jedna obična plava tableta može riješiti sve ove jadne činjenice i sva ta jadna naklapanja. Nas od tog pakla spašava jedna obična tableta!“. „I zato kolega, sjedni, nedovoljan!“. Naravno, te večeri završili smo u krevetu, ne zbog vina ili intelektualne zadovoljštine, već zbog jedne spasonosne Marisine rečenice. Ujutro, uz kavu sam otvorio Walden i pročitao: "Svako je jutro radostan poziv da mi život postane jednostavan, a mogu reći i nevin koliko i sama priroda“. Ona će na to: „Josh, budaletino jedna mala, opet ništa ne razumiješ“. ..želim otići na put, u šumu, u tišinu...Poveo bih sa sobom samo najznačajnija djela najvećih pisaca... čitavu Danteovu Komediju, sva Goetheova djela i Homerovog Odiseja (ali i onog Joyceovog), ali ne da iz njih čitam, veća da potpalim vatru u kolibi i da me griju svi ti retci, sve te stranice i tomovi, da me grije sva ta ljubav u njima zapisana...
I stvari imaju svoj život (1). Život im dajemo u sjećanju i kao što ljude želimo učiniti besmrtnima tako da kroz nas podaju u vječno (2), tako i stvari, na sebi svojstven način imaj početak i kraj. Bauljajući British Museum-om (gdje se pokradenost iznosi gentlemantski) nabasah na nosoroga. A ne, nije to onaj nosorog kojeg si sada zamislio, a ne, ne....to je nosorog koji je prikazan u drvorezu Albrechta Dürera. Gledajuć ga, dakako, prepoznajem. Nosorog je to. Arhetipski nosorog.
No, čitajući objašnjenje, pomutila mi se slika. Kažu tako da europljani nisu vidjeli dotičnu životinju sve od rimljana do 1515. godine kada je jedan primjerak (ne piše kako su ga nazvali) brodom, u okovima dopremljen u Lisabon, da sramotno svjedoči nosoroga svjetini (sada se pitajmo tko je tu barabarin). Priča ide dalje, da je životinja poklanjana i da je krajnji sretnik bio sam papa (za kojeg ne znamo je li mu prolazilo umom Buddhina usporedba čovjeka s nosorogom), ali životinja nije stigla k njemu, već se, nakon stanice na kojoj se ukazala francuskom kralju, sudbinski potopila zajedno s okovima. I tako ode naš nosorog na dno sredozemlja. No, otišao je i u vječnost. Kažu da je na osnovu opisa i skica, Dürer u drvorezu prikazaonosoroga. Problem bijaše u tomu što Dürer nije vidio životinjicu, već je drvorez načinjen prema prenesenim doživljajima vidioca. I tako je bilo gotovo 300 godina. Nosorog je, točnije Dürerov nosorog prikazivan sveudilj Europe kao nosorog iako s anatomskim pogreškama. Volio bih saznati i vaše mišljenje, koji su razlozi toj tristogodišnjoj vjeri u stvar kao što je Dürerov nosorog. Zašto su čak i oni koji su vidjeli nosoroga uživo, vjerovali slici odnosno (netočnom) prikazu Albrechta Dürera? Molim pomozite mi u ovom odgovoru. Hvala. --> Click here to take our Online Survey________________ 1) One su jedini koje traju, rekao bi Aleš Debeljak 2) Stih je Vesne Parun Tog kasnog popodneva Lola je napokon progovorila. Znali smo da brzo uči, ali ovaj zadatak joj je bio vrlo težak. Položena na stol koji smo posudili s biofizičkog odjela (jer nismo imali tako velik), ležala je Lola i nekoliko puta ponavaljala te riječi koje i sada pamtim, iako vremenski i prostorno daleko. Ne znam da li je to ponavaljanje bilo uvjetovano njenom srećom ili našim neshvaćanjem, no zatekli smo se u čudu. O, ne, ne. Takve stvari se ne slave gromoglasno. A što da slavimo kada ne znamo što nam poručuje. Naime, Loli je preko zvučnog interfejsa data naredba koju je biološki mikročip najmodernije generacije (još nije patentiran) sproveo kroz program algoritama ukidanja granica između robota i čovjeka. Lola je na osnovu informacija sakupljenih iz svih on-line biblioteka i znanstvenih podataka trebala izvršiti naredbu. A naredba je bila pitanje „Tko je centar tvog postojanja“.
Žao mi je našeg pokusa. Žao mi je Lole. Nisam mogao zatomiti osjećaje. Taj stroj s imenom je bio prstenovan, obilježen onim što je u njega unjeto, a traži se da bude slobodno upravo od toga. Traži se odgovor koji svi već znamo unaprijed i kao u cirkusu čekamo s bičem nebili ju kaznili ako pogriješi. Potajno sam se nadao neuspjehu projekta. Ta kako mogu raditi nešto u što ne vjerujem? Zato odlučih skončati tu patnju, loše snove i savjest koja kuca, kuca... Odlučih otići. Možda je moja sudbina bila vezana za Lolu, možda je i njoj postavljeno pitanje bilo zapravo pitanje koje sam trebao postavit samome sebi. Robotica lijepog imena je trebala umjesto mene preuzeti uzde? Baš smiješno, Baš nedozrelo. Lola je i dalje ležala na biofizičkom stolu, ponavljala riječi i svi smo čekali što dalje. A ništa se nije dešavalo, samo ponavljanje i ponavljanje. Kao poruka poslana u svemir nejasnim jezikom za onoga tko će ju čuti, ležala je Lola u nijemom laboratorijskom prostoru. Opaske: a) U labotarijskim zabilješkama različito su zapisane Loline riječi, ako se tako mogao nazvati taj glas koji je nalikovoa na glasanje životinje ili kakvog primitivnog naroda. Jedni su rekli da su čuli: mato, drugi matte, treći, ro'u... b) Lola je tajila da se ima vrlo snažnu komunikaciju s nekim serverima. To smo otkrili tek nakon mjeseca dana kopanja po njenom HD-u. c) Ja sam napustio Lolu i čitav projekt. Shvatio sam što znači to pitanje, shvatio sam što znači odgovor. Tko je centar i što je postojanje. I sada se sa smiješkom pogledam u ogledalo znajući odgovor. [ I was looking at the ceiling and then I saw the sky] I tada učinih prvi korak.
Nije bilo teško, zapravo izgledalo je gotovo uobičajeno, svakodnevno. I knjiga u desnoj ruci, tvrdih korica je bila uobičajena. Odmah mi pogled krene ka račvanju. Skrenuh lijevo, instinktivno. Na dovoljnoj udaljenosti da razabirem što je, vidjeh vrata. Ah, napokon, pomislih. Kada stigoh, to nisu bila uobičajena vrata s kvakom i ključanicom već ona, kakva imaju u restoranima i na „divljem zapadu“, pokretna. Iznenadi me ta slika. Znači da ona nikuda ne vode, već samo odjeljuju i priječe. Bijah sve nervozniji. Kakva vrata! Opet vidjeh račvanje. Kuda sada?, pomislih...Kuda, kamo? No, opet instinktivno odlučih skrenuti nalijevo. Tu sam barem bliže zapadu, putu kojim će me voditi sunce ka izlasku. Sada vidjeh kako su rubovi ograde sa lijeve i desne strane viši od mene i kako nikako ne mogu skakanjem ili penjanjem pogledati što se krije izvana. I tada shvatih da sam u labirintu. To je tek bilo otrežnjenje. Ja u labirintu? Šta mi je sve to trebalo. Za koga, za što? Čemu? Znam da je sve ovo laž, izmišljotina i da ja nisam fizički u tom labirintu, neralno je to, a opet me dira, pogađa, čini me nervoznim. I gledam u te ograde, gledam u daljinu. Uvijek ista slika, lijevo-desno isto, na kraju račvanje. To su činjenice, mislim, ali zar nije rekao Nietsche da one ne postoje, već samo njihova tumačenja. Ma sve je to blebetanje, kakav diskurs, kakav labirint, kakav izlaz, kakva blesava račvanja. Čemu sve to? Ali, od svega me najviše zbunio tjelesni osjet bivanja u labirintu. Ja zaista gledam u račvanje na kraju ove labirintske ulice. Ja to zaista vidim. Da li da trčim, da budem brži od Sunca koje polako zalazi? A kuda bih trebao doći? Niti to ne znam. Zar sam i odnekuda i došao? Pa tko me je i pitao da li da uđem? Samo sam se našao unutra. Sjetih se, koje li ironije, Borgesovih riječi kako se ne bih trebao nadati svršetku puta što se naslijepo grana u dva smjera..i još k tome mi je kob određena... Tada vidjeh druga vrata. Bila su nešto podalje od drugog račvanja. Ova su bila s luknjom ili „špijunkom“ pa sam mogao vidjeti što me čeka s druge strane (ako je to bila neka prednost). Pogledah. Knjige. Sve puno knjiga. Kao u ljekarni, uredno posloženih i poravnatih korica. Slijeva i zdesna. Knjige. Otvorih vrata koja su se zatim s dubokim i teškim zvukom zatvorila. Zvučalo je kao da ih dugo nitko nije otvarao. Tada zanijemih. Jer to su bile moje knjige. Opipah poznate naslove, kožne korice DanteovogPakla koju je oslikao Rački 1919. godine u prijevodu Kršnjavoga. Uzeh ju u ruke. Dugo nisam prelistao tu velebnu knjigu, a niti vorholovski preletjeo slikama. Gotovo spontano okrenuh zadnju stranicu i pročitah naglas: „Tako tajnim putem pođosmo, Vođa moj i ja, da se vratimo u bijeli svijet; te se uspinjasmo i ne misleći na odmor, on napred, a ja za njim, tako dugo, dok ne ugledah kroz okruglu jamu lijepih stvari, što nebo na sebi nosi. A odavle iziđosmo, da opet vidimo zvijezde“. Pa da, pomislim, ključ su zvijezde (ključ su i u dantevoj trilogiji). He, he , ovo će biti lagano, pomislih. Zvijezde će me izbaviti iz ovog košmarnog labirinta. Ostavih knjige, i sada skrenuh desno...Posve ista slika. Na kraju račvanje. Potrčih. A ono, nema vratiju ni s lijeva niti s desna. Hm, odlučih se krenuti ponovo desno. Potrčih, a kada ono silnim udarcem o nešto što ne vidjeh, zateturam i padnem leđima o pod (i vidjeh zvijezde). Staklena vrata! Udario sam u staklena vrata... Nosna mi je hrskavica, mislim si, slomljena, krv lipče i već osjetim metalni okus tople krvi u ustima. Pune su mi ruke krvi. Uspravim se na noge, uzmem knjigu koju sam nosio sa sobom te krenem prema naprijed. Polagana kretnja rukom prema naprijed ukaže na otpor, ukaže na staklo, sada već okrvavaljeno i s mojim otiscima. Iza vratiju je bio sve isto. Svugdje je sve isto. Sada bih trebao pronaći put i kroz ta vrata. Ali kako? Krv curi i po knjizi pa ju bacih na pod. Knjiga, hej, moža je ona rješenje? Otvorih ju nasumce. Na margini je zapisano „Ne bi me tražio da me nisi našao“, piše uz to Pascal. Dakle tako. Krv još uvijek curi, a ja sam našao to što sam tražio. Sunce je već zašlo i činilo mi se da mi je hladno, što od šoka tolike krvi, što od debele sjene u kojoj sam sada. Sjedoh. Mislim da mi dobro da se odmorim, da sačekam drugi dan. Biti ću pametniji. Krv, san, Pascal, staklo, labirint, labirint, labirint.... Bolje mi je da se smirim, bolje da utonem u san, možda nađem rješenje...Ponavljao sam si da se oslobodim zbilje: ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao... Odnekud miris kave. „Dobro jutro, Joško, mišu“, otvorih oči i ugledam crvenokosu Marisu O'Neil. Pogledam u svoje ruke, dodirnem si nos. Krvi nema. Uf, nema krvi. „Masy, sanjao sam da sam izgubljen u labirintu, da nema ključa, da ću tamo ostati. Bojao sam se i stalno sam ponavljao ne bi me tražio da me nisi našao“, kažem uspaničeno. „Kava ti je na stolu, idem sada, ti si opet u svojim knjigama“, veli Marisa. “Barem si našao naslov za ovu koju pišeš“, poljubi me u čelo kao djeteta i odleprša do vratiju ostavljajući stan u mirisu kave. Već ostarjeli Dedalus, u sjeni kule započne kovati planove, kako bi opravdao svoje buduće godine i ne tako dugi život, a što mu je šapnula Delfijska proročica. Znao je Dedalus da je ovdje, napušten od sviju, konačan kraj njegove slavne sudbine. Jer slavna mu je sudbina okov i morati će umrijeti ne od Bogova već od ljudi. I to od žena, koje čak nemaju ni pravo glasa! Znao je Dedalus da onaj koji te postavi na tron će te i maknuti. I vruć će biti zadnji čas. Od smrtnoga čovjeka uvjetovan.
Već ostarjeli Dedalus, u sjeni kule započne crtati obrise Labirinta, ali onog drugog, što je prorekla Žena-iz-Delfa. Nadgledao je Dedalus čitave noći kako se gradi impozantan Labirint. Naime, jedino su graditelji mogli noću, pomoću zvijezda pronaći put kroz tu građevinu račvalih staza i jedino su pomoću zvijezda mogli pronaći izlaz. Zore su se svi bojali. Oni koji znaju čitati tu kartu noćnog neba bili su počašćeni što su ključari i bilo im je sve dano, kurve, zlato i najbolje meso, čak i onaj reski napitak od kojeg, ako ga popiješ malo više pričaš stvari koje nisi mislio nikome reći. Oni koji su znali pročitati kartu neba nisu znali da dijele sudbinu ostarjelog Dedala, da će umrijeti od ljudske ruke. Nožem će im se prerezati žile podlaktice te će u zagrljaju Bogova umrijeti okupani vlastitom tpolom krvlju. Već ostarjeli Dedalus, u sjeni kule bijaše zadovoljan kako napreduje drugi Labirint. Noć je bila živahna, a danju je mukla tišina nagonila samo ptice da krješte i ulaze unutra te sablasne građevine. I sagradi ostarjeli Dedalus svoj drugi Labirint. I tada se dogodi čudo. Krene od usred dana ka ulazu na kojemu je pisalo ?δεια(adeia)*. Krenu Dedalus dalje. Iza nekoliko račvanja više se nije čuo hromi hod ostarjelog slavnog Dedalusa. Da bi prevario sudbinum, moraš ju izazvati...mislio je...kako pametno od Žene-iz-Delfa, kako mudro. Sagraditi labirint u kojem ću živjeti do kraja svog vijeka, u kojemu neću poginuti od ženske ruke! Kako mudro...Dedalus je znao da treba znati pročitati poruku, prihvatiti ju i izbjeći. Smijao se Dedalus Bogovima i Sudbini i Delfima. Smijao se Dedalus od srca i vikao, vikao je stari Dedalus adeia-adeia-adeia. Opijen slobodom, opijen životom sjedne Dedalus na zemlju...pogleda u vis i iznad visokih zidina vidi sunce.....tada se sjeti da iza sunca slijedi mjesece, iza dana slijedi noć....A vani, izvan drugog Dedalusovog Labirinta oštrili su se noževi i grijala voda...Noć je polako dolazila, a s njom i sudbina. * ?δεια?δε?ς; adeia = freedom from fear, ?δε?ηνδιδ?ναι to grant an amnesty, indemnity, Liddell and Scott. An Intermediate Greek-English Lexicon. Oxford. Clarendon Press. 1889. Kroz to ogledalo posve je lako vidjeti. Tu lakoću znaju ptice selice, koje u pravi čas odaberu vrijeme kada će otvoriti krila. Znaju to i kitovi na svome putu kroz beskrajna mora. Odapeta strijela uvijek pogađa cilj za koji je namijenjenja. I to je lako. Teško je znati. Jer znanje biva otvorena kuća koja vabi da u nju uđu mnogobrojni. Pa svaki od njih ostavi dio sebe u stranom prostoru. Taj dio njih traje u vremenu, a to je teško. Težina jest vrijeme držanja stvari.
Kuda ideš? Putem kojem prolaze mnogi, to je onda najteže. Jer su staze utabane morom, krvlju i beskrajnim jaucima želje da se ukaže cilj. A ka cilju se ide sa slikom sveca, relikvijom i molitvom. Jer se to čini lakšim. Pa svaki korak jest opravdanje. Samo čega? Da li znaš, da i stvari znaju za tvoje postojanje. Stvari čuvaju ono čega u tebi nema. Zato ih imaš. Samo ta punina stvari je praznina tvog sna i želje za putovanjem. I to si znao, tiho si rekao, nasuprot smo stvarima, uvijek i samo nasuprot. [inspirirano Rilkeom, tim gigantom i magom, sada će Bornaija ovo voljeti: nadahnuto Rilkeom, tim nedokrajnim zrcalom] [zvučna pozadina: Giya Kancheli: Theme from Twelfth Night] [u međuvremneu se dogodila alkemija riječi...naime, moje riječi su se stopile s Rilkeovim i sada više ne znam koji od nas dvojice je autor..no, to i htjedoh, o moj Bože moj sanjaču.....pogledaj na linku. http://prezentacija.mojblog.hr/p-do-vrha/216433.html] |
|