ti - kao i svi i prije tebe ćeš htjeti prihvatiti:
da se to - tako i tako doima stvarnim
i da kao pojavna stvar traje.
No, kasnije, puno kasnije, negdje u domu kada nastupi smiraj -
tada će doći, odnikud pozvano pitanje - je li ono što se viđenim
doima zaista ono što se i prihvaća?
I da je to oskudica,
nemoć, vapaj ka Stvarima - to ispunjeno
prazninom - ono, što nikako
da prihvatiš. Da nemušto biva ono što se hoće
u same Stvari staviti, a nemože.
I biti između nas i Stvari.
A one ništa neće.
I tvoje htjenje i njihovo nemogućnošću označeno ne-htjenje
čini da se naoko dešavaju stvari.
Da se u pristunosti istih doima kao da ih zaista i ima.
A sve to ne vodi u nikuda i nikamo.
Nepokoriva praznina ismeđu nas i Stvari čini da se
naoko prisutnošću samog odnosa i poimanja
učini da nešto samo po sebi jest.
Sve se biva dalekim.
Uzmičučim.
Još daljim se pokazuje imanjem
da ono ništa neće,
pa i samo htjenje biva time ništavnim.
I, dakako, sve to vodi u nikuda i nikamo.