Izrječiti se iz Stvari
  • početak
  • poezija
  • proza
  • video

I htjedoh odustati, kadli to biva sâmo pozvano

9/13/2016

0 Comments

 
Gledajući sada u ono što se pojavnošću doima stvarnim,
ti - kao i svi i prije tebe ćeš htjeti prihvatiti:
da se to - tako i tako doima stvarnim
 i da kao pojavna stvar traje.

No, kasnije, puno kasnije, negdje u domu kada nastupi smiraj -
tada će doći, odnikud pozvano pitanje - je li ono što se viđenim
doima zaista ono što se i prihvaća? 
I da je to oskudica,
nemoć, vapaj ka Stvarima  - to ispunjeno
prazninom  - ono, što nikako
da prihvatiš. Da nemušto biva ono što se hoće
u same Stvari staviti, a nemože.
I biti između nas i Stvari.
A one ništa neće.

I tvoje htjenje i  njihovo nemogućnošću označeno ne-htjenje
čini da se naoko dešavaju stvari.
Da se u pristunosti istih doima kao da ih zaista i ima.

A sve to ne vodi u nikuda i nikamo. 
Nepokoriva praznina ismeđu nas i Stvari čini da se
naoko prisutnošću samog odnosa i poimanja
učini da nešto samo po sebi jest. 

Sve se biva dalekim. 
Uzmičučim. 
Još daljim se pokazuje imanjem 
da ono ništa neće,
pa i samo htjenje biva time ništavnim.

I, dakako, sve to vodi u nikuda i nikamo.

0 Comments

    Archives

    December 2018
    September 2018
    March 2018
    December 2017
    July 2017
    January 2017
    December 2016
    November 2016
    October 2016
    September 2016
    July 2016
    June 2016
    May 2016
    April 2016
    March 2016
    February 2016
    January 2016
    December 2015
    November 2015
    October 2015
    September 2015
    August 2015
    July 2015
    May 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    November 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    April 2014
    March 2014
    January 2014
    November 2013
    July 2013

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.