I htjedoh odustati, kadli to biva sâmo pozvano

Gledajući sada u ono što se pojavnošću doima stvarnim,
ti - kao i svi i prije tebe ćeš htjeti prihvatiti:
da se to - tako i tako doima stvarnim
 i da kao pojavna stvar traje.

No, kasnije, puno kasnije, negdje u domu kada nastupi smiraj -
tada će doći, odnikud pozvano pitanje - je li ono što se viđenim
doima zaista ono što se i prihvaća? 
I da je to oskudica,
nemoć, vapaj ka Stvarima  - to ispunjeno
prazninom  - ono, što nikako
da prihvatiš. Da nemušto biva ono što se hoće
u same Stvari staviti, a nemože.
I biti između nas i Stvari.
A one ništa neće.

I tvoje htjenje i  njihovo nemogućnošću označeno ne-htjenje
čini da se naoko dešavaju stvari.
Da se u pristunosti istih doima kao da ih zaista i ima.

A sve to ne vodi u nikuda i nikamo. 
Nepokoriva praznina ismeđu nas i Stvari čini da se
naoko prisutnošću samog odnosa i poimanja
učini da nešto samo po sebi jest. 

Sve se biva dalekim. 
Uzmičučim. 
Još daljim se pokazuje imanjem 
da ono ništa neće,
pa i samo htjenje biva time ništavnim.

I, dakako, sve to vodi u nikuda i nikamo.