James Joyce, Uliks
odčitavanje: 05.10.2022. 13.20h - 26.02.2023. 21:38h još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni a što ima reperkusije na čitača O čitač misli da je uzmak ka naprijed u ono Da spasonosno no glib je već toliko duboko sam udubio da će mu to promijeniti "jer život je struja" htjedoh reći da korice su možda usta ali izgubljenost u samom tekstu ipak su drugi označili ti kartografi s kartama veličine kao i što je sam Uliks jer Aktivirala su se dna. Ona velika, ona mala. Ona oceanska i ona dobro poznatih posuda. Ona na koja nikada nismo mislili i ona koja su nam uvijek bila pri ruci. Sva dna. Nadiru sa svih strana oko nas, u nama, iz nas. Dolaze, odlaze, stoje, ne miču se. Koriste svoja itakodalje. Više se ne pada, ne može niže. Neće valjda vrijeme, život, svijet biti samo dno? Hoće! Svijet koji se može tutnuti ispod vrata kao da ga je pregazio valjak. Došli su, dolaze dna. Veliko dno spavanja i sna, ono dno koje se uvuklo u svako dno, dno dna na dnu s dnom. O, dno! Netko je nekome dno, svatko je svakome dno, ni sretno ni nesretno. Kako vaše dno? A mi: Otišlo je spustiti sve što je iznad, sa strane, bilo što, bilo gdje, bilo kakvu protegu. Otišlo je u rječnike podložiti se svakoj riječi. Magija iza pada. Nema više prije, neće se vratiti poslije, tamo je već dno, glazba jedinog tona. Može li se reći dno Boga, dno neba? Može i mora. Kao što treba reći dno glasa, dno tijela, dno zemlje, dno knjige, dno slike, dno tvari, dno životinje, dno ludila, dno kiše, dno pamćenja, dno ulice, dno želje, dno siromaštva, dno odlaska, dno vatre, dno psovke, dno bilo čega, dno svačega, dno ničega, dno, apsolutni tlocrt.
Danijel Dragojević, Žamor, MeandarPoezija, Meandar, Zagreb, 2005. Ne moraš biti dobra.
Ne moraš prehodati na koljenima stotinu milja kroz pustinju da bi se iskupila. Samo dopusti mekoj životinji svoga tijela da voli to što voli. Ispričaj mi o očaju, svojem, a ja ću ti o mome. U međuvremenu svijet ide dalje. U međuvremenu sunce i bistri obluci kiše promiču krajolicima, preko prerija i dubokih stabala, planina i rijeka. U međuvremenu divlje se guske, visoko u čistom plavom zraku, opet vraćaju kući. Tko god da jesi, koliko god usamljena, svijet se nudi tvojem zamišljaju, zove te poput divljih gusaka, oštro i uzbudljivo — uvijek i iznova objavljujući tvoje mjesto u poretku stvari. Mary Oliver (1935. - 2019.) lani, na sličan datum sam zapisao da uz njih (Jeffers, Jerman, Murnane) prvi korak lakim biva. Pridružuje im se i prijateljica prirode koja kao Pisac opisuje neotkriveno i otkriva nezapisano... što sam s njom duže u šumi to sam bliži i njoj i šumi.... …Znaš i sam onu tugu koja proizlazi iz vječnog traženja odraza samog sebe u jezeru, onog jezera koje odbija nametnutu ulogu. I to jezerovanje i to njekanje rastopi se u ovom zapisu….Ono (jezero) hoće da se ne vidi…Suprotno Stvarima, koje pak ništa neće.
https://www.ximenaperezgrobet.com/finneganswake Gdjegod se nađeš sačeka te prazan papir ne-govora. Ljudi su ti koji imaju imena, oni drugačije se odijevaju, imaju navike i sa svim tim putuju kroz vrijeme. Katkad te zapanji njihova odlučnost, gotovo nagonski vođena da se ukriže u prostorvremenskoj orbiti u kojoj ne samo da si ti, već privuku i druge ili često mnogo njih. Kao i do sada, nećeš očekivati ama baš ništa, jer i sam si naučio da je to karta koja vodi za predstavu koja bi ti se mogla svidjeti, ako ne sada onda već za koje godine. Isto je sa vjernicima, možda njima najlakše. Kultorološki i transgeneracijski bacaju sebe, svoju djecu i unuke, a i druge koje sretnu u tu istu orbitu. Odlučnost koju spomenuh primjenjuju svojski. Oni Drugi bivaju drukčijošću obojeni, no to je sve već rekao Jerzy Kosinski. Dok čekam, iščekujem, dok gledam u prazan papir ne-govora htio bih ti reći nešto kratko o današnjem putu. Put je naporan, dionica od Lokvi do Medveje preko mora do Isle of Cres pa hrptom do Osora. Tu je Orlec, odbljesak naziva za bjeloglave supove kojeg mještani imenuju orel. Tu je i glagoljica, ogromna dvometarska u kamenu postavljena slova koja strancu ne govore ništa. Niti meni koji već godinama pozdravljam to kamenje. Ono i dalje šuti. Kao i prazan papir. Ne-govor. Ništa ne govori iako i pitaš i dalje pitaš i sve odiše praznim papirom pred kojim i najveću ustuknu. Sve odiše nemirom ne-odgovora. Kao da stvari hoće da traju, da im se ne-odgovaranju i u ne-govoru oslikava njihova vječnost u kojoj mi, sa druge strane pitalaca ne pronalazimo kanal govora. Jer kanal govora uzrokuje da se stvari rađaju u govoru zato što u njemu i umiru*. Govor je pokret i proces, sistemom neprestalnog prihvaćanja i odbacivanja*. Nemir je sve veći, kao što tuga zna obgrliti i najsvečanije trenutke. Nemir ne-odgovora ili prazan papir osobnosti sačekuje te uvijek i neprestalno. A ti činiš ono što možeš, jedino možeš da kažeš tom muku s druge strane jest da bivam tim većim što ću dulje prepoznavati učiti frekvenciju muka. Učiniti ćeš ono što se i najmanje očekuje - da ne odustaneš od traženja muka.
Sada umor nogu čini svoje. Ukotvljuje u tijelu. Ono što genetika govori je - miruj. Ali ja, sada i u tom nametnutom kortizolskom miru osluškujem i kažem da, naći ćemo se. U htjenju ka govoru. U govoru. *citati iz konteksta, Radomir Konstatinović, Filosofija palanke, Nolit, Beograd, 1991. Na kraju smo sjeli nasamo, jedan pored drugog,
i u toj blizini otkrismo i daljinu, gromku koju onaj Delal i onaj Finnegan dijele neznajući jedan za drugoga. Doima se, da se sve posložilo jasno, kao u nekoj zgotovljenoj križaljci, ali zadovoljstvo ispunjenosti neima okus punine. Tu ćeš otkriti, ali puno kasnije onaj beznadni, onaj bitak i dasein kao ponor. Priznaj! Htjeli smo nedostižno, pravdajući se u satu svakog zapletaja, svake prepreke da su to sve prošli drugi i da putanju piše Medeja, ta koja je dala i oduzela si sve. I da kročiš u tom neizborenom vremenu poput gromkog glasa koji ponavljaju da tako i tako ništa nije desežno. Dakako, i to ću biti drugi, htjeti će više, ali neće moći jer neće htjeti jer neće doživjeti moći. A ta moć - da si doživio je i iznad ponora i iznad dana i noći i ona je kao i Sreća, od svega čistija i veća. Sve se kreće oko nas i u nama, i nitko nikomu
nije dužan za to. Stabla žive u zajednicama kao i mi, no to nikoga ne dira previše. Odlučio si načiniti novi korak, novi zapis pa si u tom zanosu primjetio da dim neima rub. Pokušao si pisati drugima, zamišljajući ih kao žive osobe, ali te u snu opemenula Parunova, gotovo precizno kirurški i sasma mirno: to što vidiš je blijedi vampir akcije. O da, ideš i dalje. Prevodiš beskrajni tekst u kojemu ćeš tek puno kasnije saznati da si glavni glumac i da te neizrečene rečenice drugima će biti ključne za odluke koje mijenjaju nekomu nepoznatom obzor. Htio si htjeti osjećati se nedužnim, a ostavio si ovaj zapis dijarista, prizvuk nemoći i nedoumljivu dubinu povezanosti stvari. (ovo je napisano pod utjecajem Judy Dench i njenom fascinirajućujom ljubavlju prema stablima) Od svih ovih stvari
|
Archives
June 2023
|