da se kroz ne-imanje
pokazuješ meni stvarnim.
Ali pod tim ne mislim na Stvari
- ta samo student tu može i smije
pogriješiti - da se stvarnim Stvari pokazujući
doimaju kao da ih držimo -
i ne samo njih već i nju
tu prevrtljivu stvarnost.
A u tome tako i tako nema ništa.
No, ti to odbijaš takvim vidjeti. Pa to
što ti čini Stvari vidljivima bacam -
- sa polica uzimam knjige:
hajdegeštinu, borgezeštinu, tog Hamvasa,
Tourniera, Ujevića pogotovo zajedno sa Šopom,
i mrmljajući sve te stihove i strofe
polako slažem večernju lomaču.
Spaliti ću sve, do jednoga.
I smijati nad
tim dimom koji će ići dalje i dalje.
Ići će dalje i postati jedno veliko ništa.
Nitko se neće sjećati da je i ognja ikada bilo.
To ne-imanje biti će poslano
u ništa. Od kuda su i došli.
A student opet pita. On hoće.
Pa hoće i hoće i hoće….
Hoće htjeti prodrijeti u ništa.
Oh hoće htjeti, a misliti
da u ne-imanju - Stvari se
pokazuju stvarnima.
I dobro misli.
https://youtu.be/tPloywn6nKAdf