Možemo joj se približiti jedino na istrošenoj površini napuštenih stvari.
Pierre Jourde
Kako tamo, tako i ovdje. Neki osmjehom (kao materijalom)
grade kuću, a drugi posvema pogrješe pa ih se i ne spominje.
Nekima je bitan papir, ono na čemu se piše, a drugima ono čime
se piše pa oni koji čitaju su u nedoumici.
Katkad ti se čini da ćeš pogledom u Rječnik saznati i za ovo:
perina, dežmekasto tijelo, bulumenta, kenotaf. Ali to ništa
ne mijenja. Sve ostaje kao što je i bilo. Sve su Stvari statične. I bez tog
tvog htjenja - miješanja u njihovu pojavu, one su statične.
One traju.
I ono, što si rekao se pokazalo točnim,
da se ne može napasti nešto negativno,
Jer se Ono hrani svime što mu se suprotstavlja.
Pa se neki ovdje, koji vole biti i sada
I vole biti misliti da su se približi Stvarima
I vole misliti da su pronašli bit Stvari.
Tu krotku, uvijek izmičuću, na klepsidri mjerenu,
U kraljevstvu mrkline voljenu,
Nedorečenost Stvari.
[između Zagreba i Londona, nad Europom čitajući: Pierre Jourde, Crni rajevi, Sysprint, Zagreb, 2010]