Danijel Dragojević (Negdje, Fraktura, 2012.)
Kažem – ti. Kažem hej, ti!
Javi se sjenica, plavetna sjenica.
Doleti odnekud, doleti odasvud,
beskrajna je sjenica. Ti nisi ti,
ti nisi hej ti, tebe nisam zvao,
kažem joj. Ti letiš, ti si lijepa,
radujem se čim se pojaviš, ali ti,
sjajno uređeni svemiru, ti nisi ti.
Opet mi je podvalio neki bog,
glavni ili sporedni, ne znam,
poslao mi je tebe, igračku
koja zaluđuje bivše dijete.
Čim odletiš on će me prekoriti,
kao da nisi njegova, kao da te nije
poslao, kao da sam te ja tražio,
izmislio i maštovito ukrasio.
Reći će mi, jadno moje stvorenje
s glasom slabašne čežnje na mjestu
tek započete duše, opet si se zagubio,
nisi prizvao svoje pravo ti nego
lepršavu najavu lica, riječi, disanja.
Reći će, tako nećeš moći ispričati
priču, u priči nekoga ubiti, spasiti,
darivati ga svim i darivati ga ničim,
odvesti ga na kraju iz izmišljenog
i stvarnog pakla u spasonosni kaos.