Ono što se u zatvor zatvara, to je odsustvo mišljenja.
Branko Despot
Tako je i Njemu bilo, stajavši na gori pitao se,
ta gdje krenuti. Kamo krenuti?
Perspektiva je doduše obečavajuća,
tu se vidi da su preživješi sve to dolje malo više živi
od onih otišlih u vječnost. I samim time da gledamo to
odozgo doima nam se da vidimo jasnije i sve odjednom.
Gore je On. U gorama koje sagradiše umirući - samo,
to je teško razumjeti pa se o tome i ne priča.
Dovoljno je da je teško otići gore,
pa ta težina se doima kao da stvari u gorama
jasnije bivaju.
A kamo onda krenuti, pita se On, kada je gore?
U gorama su vrhunci neobečavajući - govore
nam jezikom koji ne razumijemo. Gore stvari
zbunjuju samim svojim postojanjem.
I tu si dakle stao. Sam. Gore si - a sam si.
Ohrabren da barem nešto poukom si primio.
Postojanje stvari - tamo gore, u gori jest ono što čini samu
goru.
Ohrabren tako On misli. Misli krenuti.
A koči ga odvojenost u kojoj
dominira jasna slika njemu samome prikazujuća
kao jasna i sve-srdna.
Koči ga perspektiva u kojemu je sve odozgo
obečavajući jasnije.
I tako nebeska vrata bivaju za njega zatvorena.
(ono što On neće znati jest da će doći
onaj čas u kojemu će jasnoćom-otkrivajućeg
u bivanju tamo gore dovoljno govoriti o vratima koje valja,
ah, sada zalupiti).
John Williams - Anakin's Fall to the Dark Side | Suite