već sprema i nezaključano ostavlja na ravnodušje svima.
Mastilo i tutkalo u mislima, ovlaš sročen stih,
podcrtane riječi Cortazara u kojemu se skriva pred Čitateljem, a ti to otkriješ.
I onaj talog oolonga, okusa naranče kupljen u Beču i ona, uz to
poklonjena crvena žličica. Zapamćena misao psihologa: Neka ne bude više ratova, ali se trebamo svojski boriti za mir!
Tvrdnja da davno umrli više ne postoje, a sa čime se nikako ne mogu
Složiti. Recimo, Heraklit Efežanin. On je uvijek u mom domu,
Kao i Khachaturian, odnedavna.
Tu su i neshvaćeni sufiji. Ritam. Iz drva isklesana vrana i dvije sove.
Miris vanilije, dashija i tihi, ponavljajući i jedini istinski, zvuk kazaljke na satu.
Prazno i u tišini traju stvari.
Kao neka partitura u antikvarijatu koja priziva muku etida.
Glassovih, ne Chopenovih. Možda Rachmaninovih.
Kažem možda.