Danijel Dragojević, Žamor, MeandarPoezija, Meandar, Zagreb, 2005.
|
Aktivirala su se dna. Ona velika, ona mala. Ona oceanska i ona dobro poznatih posuda. Ona na koja nikada nismo mislili i ona koja su nam uvijek bila pri ruci. Sva dna. Nadiru sa svih strana oko nas, u nama, iz nas. Dolaze, odlaze, stoje, ne miču se. Koriste svoja itakodalje. Više se ne pada, ne može niže. Neće valjda vrijeme, život, svijet biti samo dno? Hoće! Svijet koji se može tutnuti ispod vrata kao da ga je pregazio valjak. Došli su, dolaze dna. Veliko dno spavanja i sna, ono dno koje se uvuklo u svako dno, dno dna na dnu s dnom. O, dno! Netko je nekome dno, svatko je svakome dno, ni sretno ni nesretno. Kako vaše dno? A mi: Otišlo je spustiti sve što je iznad, sa strane, bilo što, bilo gdje, bilo kakvu protegu. Otišlo je u rječnike podložiti se svakoj riječi. Magija iza pada. Nema više prije, neće se vratiti poslije, tamo je već dno, glazba jedinog tona. Može li se reći dno Boga, dno neba? Može i mora. Kao što treba reći dno glasa, dno tijela, dno zemlje, dno knjige, dno slike, dno tvari, dno životinje, dno ludila, dno kiše, dno pamćenja, dno ulice, dno želje, dno siromaštva, dno odlaska, dno vatre, dno psovke, dno bilo čega, dno svačega, dno ničega, dno, apsolutni tlocrt.
Danijel Dragojević, Žamor, MeandarPoezija, Meandar, Zagreb, 2005.
1 Comment
gkgihhouh
4/17/2022 06:50:27 am
ah
Reply
Leave a Reply. |
Archives
April 2024
|