pa se pojavio on koji kaže: zovu me Martinom,
pokazati ću ti put pa ti sam kreni. A bio je mrak,
mrkli mrak i na njegov nagovor krenuh.
Onda naiđe drugi, onaj koji se
ni ne predstavi, kaže da mu je svejedno tko je.
Govorio je grčki i činio se kao i svaki
stanovnik Efeza. Kaže mi da ne treba nikuda krenuti,
sve je Tu. Oduvijek.
Pa upita, da šta će mi to, ta kretnja prema nekamo.
Iza skretanja sretnem onoga koji govori da utaban put
nije pravi put, predstavi se kao Lao Tse. Taj pak odbija sve.
Bio je tu i duh nekoga, ne znam objasniti koga jer
se miješaju hamletovske scene sa mitologijama.
I on je tražio da ga slijedim. I da odbacim sve. Čak
i ove prije njega. I put i tu kretnju.
Odbih.
Onda primjetih, svukuda oko mene.
Nepregledna tmina u kojoj zelenilo dominira.
Pa se upitah,
nije li vrijednije ono što se okom
vidjevši upitom postavlja, nego ono što
slijepim prihvaćanjem nad-razumski u dušu
nedoživljeno mjerom prinosi?
Odustaje li onaj koji kretnju prema
mrklini mraka zamjeni sigurnošću
ne-sudjelovanja?
Tmina hoće da se u nju uđe,
kao kretnja prema nepoznatoj
mrklini zelenina.
Tmina hoće da se neopisivo, a opet u duši doživljeno
kroz tu kretnju drugima svjedočenjem prikaže.
Tada smo sigurni i u njih,
koje su uvijek nasuprot nas.
I traju kao i što traju Stvari.
(Dead Can Dance, Song of the Stars)