Od težine, uz-prkosti, nedokučivosti i odustajanja sazdan je Bitak. To je ono što je u svemu, to je što čini da Stvari jesu. A Stvari nisu dosežne, one su ispred nas, uvijek i samo ispred nas. I uzmiču, kao i vremenski oratorij i apoteoza posvećena Stvarima napisana ljudskom rukom. Pa se pitaš da što hoće te Stvari, opsjedajući nas kradu vrijeme?
Otegovne okolonosti daju prednost Stvarima da se vide naoko bližim. Da se prisilom suačavaju sa blizinom. Pa se doima se da se time dotiće bliskost Stvari.
I ta varka čini bližim da su Stvari jasne. Da se jasnije vide. U čemu tu onda blizina dotiće bliskost? No uz-prkost svemu, misao je orao koji kruži te sada u svom mirnom letu označuje plijen. Kada bi se htjelo iz njenih visina odmjeriti kretnje prema dolje, reklo bi se da je to tamo vidljivo kao malo, ali pokretno. Pa se približavanjem mijenja slika, da se viđeno bliskijim biva onoliko koliko je blizinom-označenim-letom bliskije.?
Htio bih pitati slijedeće: hoće li se ovim išta učiniti bliskijim? Ako smo ka Stvarima krenuli uz-prkosno svemu, nismo li im se pri-bližili?
Što to hoće biti u stvarima da se o njima pitaju? To je ono što čini da je u pitanju naslov. I u podnaslovu pitanja.
(dakako, hajdergeština. What Is Called Thinking?, prijevod Glennegrayev. Mjesto radnje: Krk-Cres-Lošinj-Silba-Zadar, kolovoza 2015, biciklom)
Bellinieva Norma, aria Marije Callas Casta Diva....diva...diva.....)