shvatiš da je vrijedno boriti se za nešto više
od nas samih, čak i umrijeti. Pripadati u taj
krug posvećenih. Ta, dakako - kao i svi prije mene
će umrijeti za onoga drugoga. I njihovo ime će se naći na
ulicama, u sveskama, udžebenicima i o njima
će pisati doktorate.
I mijenja li to išta? Mijenja li to mene?
Prizivam li tu sablast - da meni kao i tebi-
taj Drugi svojim iskustvom prikazuje
Stvari?
Dakako, sam si ispred Stvari. I to te
plaši. Znaš, lakše je slušati Njih,
ta slatkorječivo je to njihovo,
ali ne i tvoje pojanje iskustva Stvari.
Pa se i sam pitaš. Ono malo što imam,
ali ipak imam, to što je moje, to iskustvo
mi govori o blizini i bliskosti sa Stvarima.
Tu hoću misliti da sam prvi puta
odlučio ne pitati o Stvarima drugoga -
već sebe sama. I htjeti, odlučno htjeti
razlikovati bliskost od blizine Stvari.
Rezolutno: hoću htjeti Stvari učiniti vidljivima.
(...take a distance from your god)