U liturgiji. I liturgija je samotna. To svi znamo. Samo o tome šutimo,
Jer bi time šutnja prešla u tugu, a tuga u žalost i onda bi se utonulo
U bezglasje. I sve bi time stalo.
A treba ići. Treba hodati. Morati se biti hodačem. Ne samo hodnjom
biti već i hodnjom svjedočiti. Pa se posustane. Naoko, drugi
su razlog. Drugi su i opravdanje. Zastati radi djeteta. O, da.
I to se podmeće, da se na putu susreću oni koji su nam najbliži,
Koji nas najviše zauzmu i kojima najviše damo pa se sve
Preokrene i doima da se biva onim koji bude velik toliko
Koliko je dobio. Pa se i to pribilježi, fotografira i doima
Kao da je to upravo to ono čemu sam dopuzao na putu. A
Sve je tako i tako nedostižno.
Dakle, posustastmo. Nikako zajedno, već samo ponaosob.
Svako samo ponaosob.
I to stajanje svjedoči. Samo, imamo li oči i uši da se pogledamo,
Kako je samoća pokucala?
Posustasmo, kao što Pisac odustaje od pisanja jer mu je
Figura , koju sada proživljava, jasnija od napisanog
Teksta. Kao i sve ono što je MB trebao spaliti, a nije.
I beskrajno se mnogo sabire samoće u odustajanju.
I ona sad traje i u ovom zapisu. I hoće da nađe mjesto.
Neko samotno mjesto.