ti sa svojim težnjama
da utapajući-se-u-nećem-većem
daješ za pravo govoriti o Stvarima.
A sa druge stojim ja, nemušto označavajući
da Ono čemu se teži jest daleko, vrletima
daleko da bi se možda, iako teško čak i označilo
kao takvo. Daleko.
U tome mome (a ne tvome) vide
mislećim-korakom približavanje onostranom,
tamo gdje su, s one strane, same Stvari.
A ti zahtjevaš utopiti se, zaogrnuti sa sveopćim
prikazati Stvari stvarnima.
Samo, hm, jedno me muči.
Ako smo daleko od Stvari, daleko smo
od sebe samih, jer se Ono što se
u Stvarima zrcali jest ništa drugo nego
nemušta praznoća nas samih.
Ta i u tome smo jednaki,
Praznina unutar nas samim jest
i praznina stvarnih Stvari.
Ali onaj koji krene mislećim-korakom
ali ne naprijed, već unutar sebe samog,
taj vidi Stvari okužene oko misli
i misli postaju stvarnima,
i misli postaju Stvari.
I jednaki ćemo tada biti.
Bit Stvari u jednakosti misliti.