I sam znaš u osami da se, nema tu laganja, da su pred nama ledine i nad njima ne ponor već vedrina obasjana velikom i sjajnom igrom promjenjivih sjena. I da se, kanda se i tebi ne otkriva odmah, i samo postojanje igra sa nama i mami nas u dubine…o da, u dubine, ali tek kada smo gurniti niz vodopad pa se i naš pad doima kao prelazak u neko stanje tik do smrti, tik do istog onog trenutka koji smo imali pred što smo vidjeli svjetlo i iz vode, majčine sigurnost bili gurnuti na putovanje.
I tada se, kao što je pisac rekao, čini da je vrijeme nakon i vrijeme prije ono isto šta nas spaja. Pa smo sami sebi u tome smiješni. I to isto je svima slično, pa se smijemo i smijemo.
I upitamo se, opet u samoći, nije li ono što nas u okvire stavlja, zajedničko svima nama?