I tada učinih prvi korak.
Nije bilo teško, zapravo izgledalo je gotovo uobičajeno, svakodnevno. I knjiga u desnoj ruci, tvrdih korica je bila uobičajena. Odmah mi pogled krene ka račvanju. Skrenuh lijevo, instinktivno. Na dovoljnoj udaljenosti da razabirem što je, vidjeh vrata. Ah, napokon, pomislih. Kada stigoh, to nisu bila uobičajena vrata s kvakom i ključanicom već ona, kakva imaju u restoranima i na „divljem zapadu“, pokretna. Iznenadi me ta slika. Znači da ona nikuda ne vode, već samo odjeljuju i priječe. Bijah sve nervozniji. Kakva vrata! Opet vidjeh račvanje. Kuda sada?, pomislih...Kuda, kamo? No, opet instinktivno odlučih skrenuti nalijevo. Tu sam barem bliže zapadu, putu kojim će me voditi sunce ka izlasku. Sada vidjeh kako su rubovi ograde sa lijeve i desne strane viši od mene i kako nikako ne mogu skakanjem ili penjanjem pogledati što se krije izvana.
I tada shvatih da sam u labirintu.
To je tek bilo otrežnjenje.
Ja u labirintu? Šta mi je sve to trebalo. Za koga, za što? Čemu? Znam da je sve ovo laž, izmišljotina i da ja nisam fizički u tom labirintu, neralno je to, a opet me dira, pogađa, čini me nervoznim. I gledam u te ograde, gledam u daljinu. Uvijek ista slika, lijevo-desno isto, na kraju račvanje. To su činjenice, mislim, ali zar nije rekao Nietsche da one ne postoje, već samo njihova tumačenja. Ma sve je to blebetanje, kakav diskurs, kakav labirint, kakav izlaz, kakva blesava račvanja. Čemu sve to? Ali, od svega me najviše zbunio tjelesni osjet bivanja u labirintu. Ja zaista gledam u račvanje na kraju ove labirintske ulice. Ja to zaista vidim. Da li da trčim, da budem brži od Sunca koje polako zalazi? A kuda bih trebao doći? Niti to ne znam. Zar sam i odnekuda i došao? Pa tko me je i pitao da li da uđem? Samo sam se našao unutra. Sjetih se, koje li ironije, Borgesovih riječi kako se ne bih trebao nadati svršetku puta što se naslijepo grana u dva smjera..i još k tome mi je kob određena...
Tada vidjeh druga vrata.
Bila su nešto podalje od drugog račvanja. Ova su bila s luknjom ili „špijunkom“ pa sam mogao vidjeti što me čeka s druge strane (ako je to bila neka prednost). Pogledah. Knjige. Sve puno knjiga. Kao u ljekarni, uredno posloženih i poravnatih korica. Slijeva i zdesna. Knjige. Otvorih vrata koja su se zatim s dubokim i teškim zvukom zatvorila. Zvučalo je kao da ih dugo nitko nije otvarao. Tada zanijemih. Jer to su bile moje knjige. Opipah poznate naslove, kožne korice DanteovogPakla koju je oslikao Rački 1919. godine u prijevodu Kršnjavoga. Uzeh ju u ruke. Dugo nisam prelistao tu velebnu knjigu, a niti vorholovski preletjeo slikama. Gotovo spontano okrenuh zadnju stranicu i pročitah naglas: „Tako tajnim putem pođosmo, Vođa moj i ja, da se vratimo u bijeli svijet; te se uspinjasmo i ne misleći na odmor, on napred, a ja za njim, tako dugo, dok ne ugledah kroz okruglu jamu lijepih stvari, što nebo na sebi nosi. A odavle iziđosmo, da opet vidimo zvijezde“. Pa da, pomislim, ključ su zvijezde (ključ su i u dantevoj trilogiji). He, he , ovo će biti lagano, pomislih. Zvijezde će me izbaviti iz ovog košmarnog labirinta. Ostavih knjige, i sada skrenuh desno...Posve ista slika. Na kraju račvanje. Potrčih. A ono, nema vratiju ni s lijeva niti s desna. Hm, odlučih se krenuti ponovo desno. Potrčih, a kada ono silnim udarcem o nešto što ne vidjeh, zateturam i padnem leđima o pod (i vidjeh zvijezde). Staklena vrata! Udario sam u staklena vrata... Nosna mi je hrskavica, mislim si, slomljena, krv lipče i već osjetim metalni okus tople krvi u ustima. Pune su mi ruke krvi. Uspravim se na noge, uzmem knjigu koju sam nosio sa sobom te krenem prema naprijed. Polagana kretnja rukom prema naprijed ukaže na otpor, ukaže na staklo, sada već okrvavaljeno i s mojim otiscima. Iza vratiju je bio sve isto. Svugdje je sve isto. Sada bih trebao pronaći put i kroz ta vrata. Ali kako? Krv curi i po knjizi pa ju bacih na pod. Knjiga, hej, moža je ona rješenje? Otvorih ju nasumce. Na margini je zapisano „Ne bi me tražio da me nisi našao“, piše uz to Pascal. Dakle tako. Krv još uvijek curi, a ja sam našao to što sam tražio.
Sunce je već zašlo i činilo mi se da mi je hladno, što od šoka tolike krvi, što od debele sjene u kojoj sam sada. Sjedoh. Mislim da mi dobro da se odmorim, da sačekam drugi dan. Biti ću pametniji. Krv, san, Pascal, staklo, labirint, labirint, labirint.... Bolje mi je da se smirim, bolje da utonem u san, možda nađem rješenje...Ponavljao sam si da se oslobodim zbilje: ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao...
Odnekud miris kave.
„Dobro jutro, Joško, mišu“, otvorih oči i ugledam crvenokosu Marisu O'Neil. Pogledam u svoje ruke, dodirnem si nos. Krvi nema. Uf, nema krvi. „Masy, sanjao sam da sam izgubljen u labirintu, da nema ključa, da ću tamo ostati. Bojao sam se i stalno sam ponavljao ne bi me tražio da me nisi našao“, kažem uspaničeno. „Kava ti je na stolu, idem sada, ti si opet u svojim knjigama“, veli Marisa. “Barem si našao naslov za ovu koju pišeš“, poljubi me u čelo kao djeteta i odleprša do vratiju ostavljajući stan u mirisu kave.
Nije bilo teško, zapravo izgledalo je gotovo uobičajeno, svakodnevno. I knjiga u desnoj ruci, tvrdih korica je bila uobičajena. Odmah mi pogled krene ka račvanju. Skrenuh lijevo, instinktivno. Na dovoljnoj udaljenosti da razabirem što je, vidjeh vrata. Ah, napokon, pomislih. Kada stigoh, to nisu bila uobičajena vrata s kvakom i ključanicom već ona, kakva imaju u restoranima i na „divljem zapadu“, pokretna. Iznenadi me ta slika. Znači da ona nikuda ne vode, već samo odjeljuju i priječe. Bijah sve nervozniji. Kakva vrata! Opet vidjeh račvanje. Kuda sada?, pomislih...Kuda, kamo? No, opet instinktivno odlučih skrenuti nalijevo. Tu sam barem bliže zapadu, putu kojim će me voditi sunce ka izlasku. Sada vidjeh kako su rubovi ograde sa lijeve i desne strane viši od mene i kako nikako ne mogu skakanjem ili penjanjem pogledati što se krije izvana.
I tada shvatih da sam u labirintu.
To je tek bilo otrežnjenje.
Ja u labirintu? Šta mi je sve to trebalo. Za koga, za što? Čemu? Znam da je sve ovo laž, izmišljotina i da ja nisam fizički u tom labirintu, neralno je to, a opet me dira, pogađa, čini me nervoznim. I gledam u te ograde, gledam u daljinu. Uvijek ista slika, lijevo-desno isto, na kraju račvanje. To su činjenice, mislim, ali zar nije rekao Nietsche da one ne postoje, već samo njihova tumačenja. Ma sve je to blebetanje, kakav diskurs, kakav labirint, kakav izlaz, kakva blesava račvanja. Čemu sve to? Ali, od svega me najviše zbunio tjelesni osjet bivanja u labirintu. Ja zaista gledam u račvanje na kraju ove labirintske ulice. Ja to zaista vidim. Da li da trčim, da budem brži od Sunca koje polako zalazi? A kuda bih trebao doći? Niti to ne znam. Zar sam i odnekuda i došao? Pa tko me je i pitao da li da uđem? Samo sam se našao unutra. Sjetih se, koje li ironije, Borgesovih riječi kako se ne bih trebao nadati svršetku puta što se naslijepo grana u dva smjera..i još k tome mi je kob određena...
Tada vidjeh druga vrata.
Bila su nešto podalje od drugog račvanja. Ova su bila s luknjom ili „špijunkom“ pa sam mogao vidjeti što me čeka s druge strane (ako je to bila neka prednost). Pogledah. Knjige. Sve puno knjiga. Kao u ljekarni, uredno posloženih i poravnatih korica. Slijeva i zdesna. Knjige. Otvorih vrata koja su se zatim s dubokim i teškim zvukom zatvorila. Zvučalo je kao da ih dugo nitko nije otvarao. Tada zanijemih. Jer to su bile moje knjige. Opipah poznate naslove, kožne korice DanteovogPakla koju je oslikao Rački 1919. godine u prijevodu Kršnjavoga. Uzeh ju u ruke. Dugo nisam prelistao tu velebnu knjigu, a niti vorholovski preletjeo slikama. Gotovo spontano okrenuh zadnju stranicu i pročitah naglas: „Tako tajnim putem pođosmo, Vođa moj i ja, da se vratimo u bijeli svijet; te se uspinjasmo i ne misleći na odmor, on napred, a ja za njim, tako dugo, dok ne ugledah kroz okruglu jamu lijepih stvari, što nebo na sebi nosi. A odavle iziđosmo, da opet vidimo zvijezde“. Pa da, pomislim, ključ su zvijezde (ključ su i u dantevoj trilogiji). He, he , ovo će biti lagano, pomislih. Zvijezde će me izbaviti iz ovog košmarnog labirinta. Ostavih knjige, i sada skrenuh desno...Posve ista slika. Na kraju račvanje. Potrčih. A ono, nema vratiju ni s lijeva niti s desna. Hm, odlučih se krenuti ponovo desno. Potrčih, a kada ono silnim udarcem o nešto što ne vidjeh, zateturam i padnem leđima o pod (i vidjeh zvijezde). Staklena vrata! Udario sam u staklena vrata... Nosna mi je hrskavica, mislim si, slomljena, krv lipče i već osjetim metalni okus tople krvi u ustima. Pune su mi ruke krvi. Uspravim se na noge, uzmem knjigu koju sam nosio sa sobom te krenem prema naprijed. Polagana kretnja rukom prema naprijed ukaže na otpor, ukaže na staklo, sada već okrvavaljeno i s mojim otiscima. Iza vratiju je bio sve isto. Svugdje je sve isto. Sada bih trebao pronaći put i kroz ta vrata. Ali kako? Krv curi i po knjizi pa ju bacih na pod. Knjiga, hej, moža je ona rješenje? Otvorih ju nasumce. Na margini je zapisano „Ne bi me tražio da me nisi našao“, piše uz to Pascal. Dakle tako. Krv još uvijek curi, a ja sam našao to što sam tražio.
Sunce je već zašlo i činilo mi se da mi je hladno, što od šoka tolike krvi, što od debele sjene u kojoj sam sada. Sjedoh. Mislim da mi dobro da se odmorim, da sačekam drugi dan. Biti ću pametniji. Krv, san, Pascal, staklo, labirint, labirint, labirint.... Bolje mi je da se smirim, bolje da utonem u san, možda nađem rješenje...Ponavljao sam si da se oslobodim zbilje: ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao, ne bi me tražio da me nisi našao...
Odnekud miris kave.
„Dobro jutro, Joško, mišu“, otvorih oči i ugledam crvenokosu Marisu O'Neil. Pogledam u svoje ruke, dodirnem si nos. Krvi nema. Uf, nema krvi. „Masy, sanjao sam da sam izgubljen u labirintu, da nema ključa, da ću tamo ostati. Bojao sam se i stalno sam ponavljao ne bi me tražio da me nisi našao“, kažem uspaničeno. „Kava ti je na stolu, idem sada, ti si opet u svojim knjigama“, veli Marisa. “Barem si našao naslov za ovu koju pišeš“, poljubi me u čelo kao djeteta i odleprša do vratiju ostavljajući stan u mirisu kave.