Danas održavam predavanje na međunarodnom simpoziju „O seksualnoj nemoći“ koji priređuje The Royal Society of Clinical Psychiatrists and Friends. Pripremao sam se i nemam tremu. To je sada samo tehnički dio posla. Ušavši u podzemnu, počeo sam razmišljati kako je granica seksualnosti danas pomaknuta u sve niže i niže godine. Gledao sam naglašeno našminkane djevojke ispred sebe u štramplama i minicama. Nisam im mogao odrediti godine, čak ni da li su u osnovnoj ili srednjoj školi. Niti noge nisu dale odgovor, iako su mi proletjele mislima teorije Desmonda Morrisa o seksualnosti, oblačenju, šminkanju...Moji znanci Richard Green i David Hersch sada bi dali odgovore secirajući te mlade djevojke koje koketiraju sa spolnošću. Sišao sam obišavši ulaz u St. Thomas' Hospital i muzej Florence Nighthingale. Ah, Florence, Florence...Da li su ranjeni vojnici bili osakaćeni i za seksualnu želju? I koliko ta fizička bol utječe na nju, a koliku ju koči? Ušao sam u zgradu. Dvorana je bila puna, tako mi se činilo u mraku. Stariji kolege, sada već neki u penziji sjedili su u prvom redovima, a mlađi (čak i neki moji bivši studenti) sjedili su odostraga (zbog poštovanja veličine seniora?, sumnjam) u mraku. Tada spazih Marisu O'Neil kao moderatoricu moje sekcije. Nakon predstavljanja počeh s predavanjem i uvodnim slajdom:
„Nemoćju okrunjena od vlastitog lika
Sada moja želja spava
U sjećanju je ona samo slika
I mijena stara“
(Lentavian Fesse, 1588.)
Nizali su se podaci o spolnoj (ne)moći i utjecaju na tijek povijesti, nemoć kod državnika, kraljeva, careva...pa onda spolna moć i nemoć u slikarstvu (Picasso), književnosti (Wolf, Dumas, Kosinski, Wilde) i njihovi ironični odmaci, a posebnice me oduševljavala isforsirana spolna nemoć koja je zapravo nabijena spolnost Isusa Krista. Tu sam ponovio žaljenje kako psihijatrija nema uvida u spolnost svećenstva pojedinih konfesija (pravoslavlje, rimokatolicizama, judaizam, brahmanizam). Po ničem se nije moglo vidjeti da je simpozij posvećen spolnosti, međutim opća letargija na ovom skupu ukazala je da se ipak radi o spolnoj nemoći (znao sam dobro da je znanost spolno nemoćna, ona je hladnija čak i od smrti). Priznao sam si kako jedva čekam svoju spolnu nemoć, kako bi ju svjedočenjem zdušno objašnjavao. Pitanja nije bilo, pa je Marisa, da se zadovolji forma, onako kurtoazno pitala o porijeklu citata kojeg sam imao na prvom slajdu. Simpozij je završio. Skinuo sam kravatu i s Marisom krenuo u naš omiljeni pubFounders Arms, na temzinim Bankside Gardens. Naravno, komentirali smo što znači Pub (Public House) na mom jeziku i nasmijali se tomu. Vrlo brzo smo se dogovorili da naručimo butelju neobično-običnog australskog vina Clancy's iz 2005. Oboje smo voljeli tu uobičajenu kupažu shiraza, cabernet souvignona i merlota u neuobičajenoj boci, gdje je naljepnica bila žigosana crvenim simbolom trolisne djeteline i zbog sve toga mi smo ovo vino zvali „crveni pik“. Marisa je moja frendica još iz studentskih dana. Prošli smo sve ili gotovo sve. Znali smo tko-s-kime, ljetovali zajedno u Grčkoj, Šri Lanki (glumili paparazze kod Arthura Clarka) i Magrebu. Bilo je svega, osim seksa. Možda zbog toga ili usprkos tomu smo dobri prijatelji i danas kolege. Vješta s jezikom, Marisa je preuzela katedru socijalne psihijatrije na Sveučilištu u Leedsu, zatim ju predala svom najljućem kritičaru (znala je da je bio zaljubljen u nju, tu inverziju osjećaja psihijatri jako dobro znaju), samo da bi mogla jedan semestar provesti na predavanjima o seksualnoj energiji i destrukciji u Americi. Marisa je dobro znala što radi. Brza na jeziku-brzog uma, znala je sve grijehe zapadne psihijatrije (posebice smrtnog grijeha Eugenije i nacističkog pogleda na darvinizam). Dobro je znala da je psihijatrija u tome slična rimokatoličkoj Crkvi, ali samo zato što smo ljudi, ponašamo se ljudski (pri tome me citirala: „Ne možemo stvoriti nešto što je veće od nas“). Znala je da je Amerika još uvijek liberalno uporište slobodnog uma, za razliku od europske učmalosti. Nakon dvije čaše Marisa nije mogla izdržati, načinila je teatralnu pauzu od pet sekundi gledavši u Millenium Bridge te veli: „Sereš, Josh, a dobri smo si...!“. Ja zanijemih. „Što ti bi'“, upitah (opet iz nje izviru simptomi infekcije s američkom liberalnošću). „Ti si danas bio kao i svi ostali. Sterilan o tako uzbudljivoj temi kao što je spolnost!“. Počeh se braniti, ali sam time samo tonuo sve dublje. „Budalo“, veli. „Pa ti ništa ne razumiješ! Jedna obična plava tableta može riješiti sve ove jadne činjenice i sva ta jadna naklapanja. Nas od tog pakla spašava jedna obična tableta!“. „I zato kolega, sjedni, nedovoljan!“.
Naravno, te večeri završili smo u krevetu, ne zbog vina ili intelektualne zadovoljštine, već zbog jedne spasonosne Marisine rečenice. Ujutro, uz kavu sam otvorio Walden i pročitao: "Svako je jutro radostan poziv da mi život postane jednostavan, a mogu reći i nevin koliko i sama priroda“. Ona će na to: „Josh, budaletino jedna mala, opet ništa ne razumiješ“.
„Nemoćju okrunjena od vlastitog lika
Sada moja želja spava
U sjećanju je ona samo slika
I mijena stara“
(Lentavian Fesse, 1588.)
Nizali su se podaci o spolnoj (ne)moći i utjecaju na tijek povijesti, nemoć kod državnika, kraljeva, careva...pa onda spolna moć i nemoć u slikarstvu (Picasso), književnosti (Wolf, Dumas, Kosinski, Wilde) i njihovi ironični odmaci, a posebnice me oduševljavala isforsirana spolna nemoć koja je zapravo nabijena spolnost Isusa Krista. Tu sam ponovio žaljenje kako psihijatrija nema uvida u spolnost svećenstva pojedinih konfesija (pravoslavlje, rimokatolicizama, judaizam, brahmanizam). Po ničem se nije moglo vidjeti da je simpozij posvećen spolnosti, međutim opća letargija na ovom skupu ukazala je da se ipak radi o spolnoj nemoći (znao sam dobro da je znanost spolno nemoćna, ona je hladnija čak i od smrti). Priznao sam si kako jedva čekam svoju spolnu nemoć, kako bi ju svjedočenjem zdušno objašnjavao. Pitanja nije bilo, pa je Marisa, da se zadovolji forma, onako kurtoazno pitala o porijeklu citata kojeg sam imao na prvom slajdu. Simpozij je završio. Skinuo sam kravatu i s Marisom krenuo u naš omiljeni pubFounders Arms, na temzinim Bankside Gardens. Naravno, komentirali smo što znači Pub (Public House) na mom jeziku i nasmijali se tomu. Vrlo brzo smo se dogovorili da naručimo butelju neobično-običnog australskog vina Clancy's iz 2005. Oboje smo voljeli tu uobičajenu kupažu shiraza, cabernet souvignona i merlota u neuobičajenoj boci, gdje je naljepnica bila žigosana crvenim simbolom trolisne djeteline i zbog sve toga mi smo ovo vino zvali „crveni pik“. Marisa je moja frendica još iz studentskih dana. Prošli smo sve ili gotovo sve. Znali smo tko-s-kime, ljetovali zajedno u Grčkoj, Šri Lanki (glumili paparazze kod Arthura Clarka) i Magrebu. Bilo je svega, osim seksa. Možda zbog toga ili usprkos tomu smo dobri prijatelji i danas kolege. Vješta s jezikom, Marisa je preuzela katedru socijalne psihijatrije na Sveučilištu u Leedsu, zatim ju predala svom najljućem kritičaru (znala je da je bio zaljubljen u nju, tu inverziju osjećaja psihijatri jako dobro znaju), samo da bi mogla jedan semestar provesti na predavanjima o seksualnoj energiji i destrukciji u Americi. Marisa je dobro znala što radi. Brza na jeziku-brzog uma, znala je sve grijehe zapadne psihijatrije (posebice smrtnog grijeha Eugenije i nacističkog pogleda na darvinizam). Dobro je znala da je psihijatrija u tome slična rimokatoličkoj Crkvi, ali samo zato što smo ljudi, ponašamo se ljudski (pri tome me citirala: „Ne možemo stvoriti nešto što je veće od nas“). Znala je da je Amerika još uvijek liberalno uporište slobodnog uma, za razliku od europske učmalosti. Nakon dvije čaše Marisa nije mogla izdržati, načinila je teatralnu pauzu od pet sekundi gledavši u Millenium Bridge te veli: „Sereš, Josh, a dobri smo si...!“. Ja zanijemih. „Što ti bi'“, upitah (opet iz nje izviru simptomi infekcije s američkom liberalnošću). „Ti si danas bio kao i svi ostali. Sterilan o tako uzbudljivoj temi kao što je spolnost!“. Počeh se braniti, ali sam time samo tonuo sve dublje. „Budalo“, veli. „Pa ti ništa ne razumiješ! Jedna obična plava tableta može riješiti sve ove jadne činjenice i sva ta jadna naklapanja. Nas od tog pakla spašava jedna obična tableta!“. „I zato kolega, sjedni, nedovoljan!“.
Naravno, te večeri završili smo u krevetu, ne zbog vina ili intelektualne zadovoljštine, već zbog jedne spasonosne Marisine rečenice. Ujutro, uz kavu sam otvorio Walden i pročitao: "Svako je jutro radostan poziv da mi život postane jednostavan, a mogu reći i nevin koliko i sama priroda“. Ona će na to: „Josh, budaletino jedna mala, opet ništa ne razumiješ“.