djelom ili mišlju, prihvaćam.
I to prihvaćanje, biti sam
u neizrecivoj samoći,
u zreloj učenoj i sjetnoj samoći.
Tu su i te varke, tako stvarne:
dijeleća usamljenost s Tobom
iz koje izvire naoko mir.
I to moram prihvatiti.
I moram ono što je teško,
pomiriti se da ću izgubiti
sve što sam stekao i da ću i
dalje biti sa vlastitim slabostima,
i nedostizanem ideala.
A što mi je dano zauzvrat?
Velikoća i nedokrajnost Drugoga.
Pustinja neizrečenih riječi. Pretjerana bliskost
Koja ne dopire do tebe.
I ono bolno, iskre kratke povezanosti, iskre bratstva.
Kao zapovjed para sada tišinu:
moram biti ono što sam.
Samoga sebe izroditi iznova.