Najprije od svega treba odustati.
Nikako ne hodati i šetati već flanirati, neka noge same pišu.
Zatim, nakon najbitnijeg, a to je odustanak, može se prizvati neki stih onih koji su naše misli pretvorili u riječi bolje od nas. A mi smo sada, baš sada njihove preteče.
No, nije nužno stati, kada tako-i-tako nema cilja.
Može se doživjeti mir, ono najbliže praznini.
No, poneki će u odsjaju rijeke vidjeti davno uginulog feniksa.
Nekome će vjetar mrsiti kosu, a nekom će miris vode i vjetra dozvati davnu ljubav (izgubljena bitka iznova boli).
Uzgred, može se naći i kovanica na kojoj je maslina napisana latinskim pismom, a mogu se osjetiti kapljice kiše na licu i rukama,
vrlo, vrlo sitne kapljice. Pogleda li se u daljinu vidi se kako dolazi veliki oblak sitnih kapljica. I u tom trenutku puno sitnosti čini nešto veliko. Kao i ovo vrijeme što smo ga sada zajedno proveli.
Tada se tajna igra nastavlja. U tebi i meni.