Regrutirali su sve najbolje učenike, smislene
Citate, logične zaključke, debele hrptove i sjajne
Prijevode knjigâ. Zvonka imena. Rijetku građu, nikada-viđena
Djela. I kako se ne oduprijeti tom uzmicanju kada
je svojskije biti uz knjigu nego se dati baciti?
Baciti se niz vodopad.
Ili, recimo, odlučiti drugo. Ostati.
Pa ništa ne razumjeti. Recimo, kao parabola bačena u vrijeme.
Pa se u tom ne-uzmicanju, opustiti se, ne-htjeti,
dati dopustiti da se dogodi, u dokolici ili nakon duuuuuge
vožnje pusiti da se samo i nasamo dogodi.
Da se samo pokaže. Da se otvori,
Da priča. Da ti kaže. Da ti veli.
Da je to tako lako, da ti i ja, pripadamo.
Da zajedno pripadamo.
[Avisahi Cohen: Alfonsina y El Mar]