koji se polaže u tišini: prijeći granicu, a da nitko
ne primjeti…
(Tomas Transtromen)
Kako da ti kažem a da te ne ojadim,
tamo je sve isto kao i ovdje,
iste premise, podbadaji, ljestvice uspjeha,
nedokučena zbilja trenutka. K tomu ono što
gorim biva, da je sve isto kao i ovdje,
ali se ne uviđa sličnost.
No, izmisli se ono treće, ono što
poimajući-u-sličnome istinskijim naoko biva.
I to tebi. Gledatelju.
Ali ipak naoko.
Kako da ti kažem a da te ne ojadim,
to naoko, s lakoćom što se odražavajući-u-tomu
bivanjem prikazuje,
je varka. Ono samo dokida
muk koji između biva. I ništa više.
A taj muk ostaje, staje i jest.
Kako da ti kažem a da te ne ojadim,
u tomu naokom, ništa nije dosežno.
I izvan toga, mirno traju stvari, kao nijemi
svjedoci. I dovoljne su same sebi. Dok možda,
hm, možda nekomu ne dosadi ta
vještina prikaza Stvari.
Kada nekomu ne dosadi ta krotkost
bivanja-u-nijemosti stvari.
Pa krene u nepoznato.
Krešeći zaborav.
Krešeći mir.
Krešeći mirnoću Stvari.
(Morrissey, Kick the Bride Down to the Aisle, link)