i plodovima pokore, tako da to što se živi ima smisao.
Zbir si proživljenog, kao neki dio formule,
kao kristalno jasni pogled kroz prozor, gdje se ništa novoga
ne vidi, ali je barem pogled neumazan.
U riječima drugih si. Plačaš da bi bio sretan. Tu je pas,
tjelovježba, grupa-istih-tebi. Upoznao si Nikolu iz Kuze,
njegove riječi. Ono si što drugi kažu o tebi.
A ništa, zaista ništa nije dosežno. Kao nota koja se
ponavlja i nalikuje ritmu Philipa Glassa. Kao san onog putnika
koji nije znao, ali je vjerovao, pa je došao do kraja, koji je
bio početak, ali mu to ništa, zaista ništa nije značilo.
Neumoljivo si laskavan. Grobno dosadan. Naizust znaš molitve
koje su te naučili u školama, tim snomornim mjestima. Samo,
pitam se, koje li vajde ukazati ti na gibki let,
elegantni let misli, koja može odabrati čak i zaborav?
Valjda će se i ovim zapisom otvoriti neka vradžbina,
netko i nešto će naći svoju potku. Umrijet ćeš, kao i
vrijeme koje je već sada za tebe mrtvo.
I ponavljajući, ponovno i ponovno, da ništa nije dosežno.