Kada neizmjerno hoćeš pa ustukneš
Upravo u onome trenutku kada se čini smislenim,
samo da se blago zamuti slika,
koju drugi tako i tako ne vide pa te i to veseli.
I igra u koju sam te uvukao nije ništa drugo
Nego moje neprestalno ponavljanje da ništa nije dosežno.
Ili, jednostavnije je ponavljati riječi drugih nego napisati svoje,
Sve je to jednostavnije, puno jednostvnije nego ovo što sada
Da bih i htio ne mogu:
dosegnuti onaj trenutak u kojemu zamućenost postaje kristalno jasna.
I što više hoću, to je ono udaljenije.
Pa se i čini kao nedohvatljivo.
I to moram, draga moja Hekato, izgleda
I tu igru moram odbaciti.
[udaljenost-dalekoća te bliskost -blizina su hejdergeština s kojom sam zaražen...Hekata nije baš dobar odabir jer u našem leksiku i semiotici nema onaj prizvuk koji je imao Grcima, ali me baš briga, meni je dobra, The Talkingheads, This Must Be the Place, slušaj draga moja Hekato, slušaj što čovjek stvori]