Tvoje ime jedina mi svjetlost.
Ono malo ljubavi što imam izvor crpi u tvojem
zakonu, mrtva ova ljubav što samo svoje ime
pamti, no ime je dosta da otvori se poput usta,
da prizove rosu, i ispije. O, mrtvo ime, što kroz
milost tvoju pregovara imenu živom, milost što
osluškuje volju koja ka njoj skreće, volju koja
snagu crpi iz zavjeta tebi - o, ime ljubavi, prizovi
s visina blasgoslov dočetka na čovjeka kojega si na
pola raskolio da te spozna*.
I u tome nema dosežnosti: da se s Njime može
i kroz vrata kročiti. Pa se onda htjenjem utvaraš da to
i jesi - umuzejena stvar.
A on sada, to mu nitko ne može oduzeti - uz ispunjenu
sjenu samih stvari bude ono što nije uspjelo niti onom
najvećem - da bez htjenja dočeka
i kaže: Tišinom poražen, evo mjesta finije tišine.
Evo poraza u porazu. Evo stiska volje*.
*Leonard Cohen, Knjiga milosrđa
(L. Cohen, Suzzane,....And you want to travel with him, and you want to travel blind
And you think you maybe you'll trust him...For he's touched your perfect body with her mind....)