Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor Zagreb, 2001.
"Vječni smo prolaznici pored nas samih, nema drugog krajolika do krajolika nas samih. Ne posjedujemo ništa jer ni sebe ne posjedujemo. Nemamo ništa jer nismo ništa. Koje ruke da ispružim prema kojemu svijetu? Svijet nije moj, svijet sam ja."
Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor Zagreb, 2001.
0 Comments
Krivo iščitavam riječi čitajući Dragojevića – umjesto žamora čitam zamor, drugdje mi je lakše prihvatiti umjetnost zena nego umjetnost žena. Rješenja tih zabluda tražim i svakojakim spisima. Gotovo sa savršenstvom bespotrebnosti. Pazi ovo sada, tražim to nedokučivo u dnevniku Paula Kleea, malim oglasima Wislawe Szymborske, ciničnom rječniku Ambrosa Biercea, čak imam i pokušaj dešifriranja koda zbirke kukaca Thomasa Transtormena te redoslijeda herbarija Emily Dickinson. I nakon svega me čeka samo muk. Onaj isti muk kojim zrači Nedostižnost. Ili ravan njemu - muku, a po pravdi nje, one koja nije dostižna.
I nastavljam biti nastavljati nepotrebnosti činiti. Kao ono, reći će mi, pišeš recept samome sebi. (pred odlazak, pred put. Opet bijeg, opet pedalirati. Osor i Osorčica. Taj mir izjutra. Borisov dom. Pijesak u gaćama na Silbi. Sablasno miran bjelogavi sup u Beliju. Magla oko Mrežnice dok pada kiša) Epiktet reče:
Ne uzmemiruju ljude stvari [pragmata], već nazori o stvarim [dogmata]. Glasni vapaj u šumi nikomu ne znači ništa.
Vid se razvija u utrobi majke davno prije rođenja. Ne čuju nas niti vide. I nitko neće. Niti vika, šumi niti ikomu drugomu ne znači ništa. Gledati u tamu, gledati i možda će se, kažem možda, pronaći značenje, a na kraju prihvaćanje ničega. I to ništavilo obavija i okolicu i zvuk i jače od sebe sama. Biva tako i ti to znaš. Penjao si se, kano osvajati, noću gubio i tražio i iznova gubio i uvijek je samo jedno iznađeno. Da ništa nije dosežno. ...i tu htjedoh samog sebe nadvladati,
da se nemušto upustim u nabrajanja samo meni poznatih mjesta koje nisam prošao. Mjesta na kojima nisam bio. …i te zamke sam odavno prolazio da o nedoživljenome govorim i pišem i da ti se to doima učenim. … i, da…na vrhunske laži sam spreman - mudrim činiti banalnost, banalnim činiti kristalnu kocku vedrine a najviše me dokida nemuštost sudca da izrekne pravorijek i da se nađem u liniji onih koji barem nešto znaju, kao sto sam to čitao u dnevnicima Kleea i Sontagove. …i sada čekam tebe, da prokažeš da dokažeš da kažeš.... da me u bunar banalnosti baciš, a o čemu je govorio Tomas Tranströmer, i uvidio da nećeš učinit baš ništa. …Upozoravam te, sam putujem,
zavidim stadu i žeiš li me slijediti putovati moraš pješice, očima uperenima prema naprijed, jer ni o čemu ne odlučuješ, no bilježiti možeš: od subote do četvrtka sve ti ide od ruke, crno staklo suza kaplje u kroniku zemlje, koja je usidrila svoje flote u zvonicima, ispod plijesni baroka, tek onda počneš grgljati, tako neočekivano i silovito, da ti jecanje spola izbavljenja napokon nudi i šutnju. Blagi tebi, sad imaš tajnu, koju poznaje pjesnik s rakom pluća i legenda je podupire, nju sam izmislio za tebe, želiš li sa mnom putovati, šutke i s glavom na propuhu, i moliti da listopad potraje još koji dan. Aleš Debeljak, Nakon deset godina, zbirka: Ispod površine (Pod gladino), preveo Edo Fičor, Hrvatsko društvo pisaaca, Durieux, 2006. Mathew Halsall: Together Ti
Danijel Dragojević (Negdje, Fraktura, 2012.) Kažem – ti. Kažem hej, ti! Javi se sjenica, plavetna sjenica. Doleti odnekud, doleti odasvud, beskrajna je sjenica. Ti nisi ti, ti nisi hej ti, tebe nisam zvao, kažem joj. Ti letiš, ti si lijepa, radujem se čim se pojaviš, ali ti, sjajno uređeni svemiru, ti nisi ti. Opet mi je podvalio neki bog, glavni ili sporedni, ne znam, poslao mi je tebe, igračku koja zaluđuje bivše dijete. Čim odletiš on će me prekoriti, kao da nisi njegova, kao da te nije poslao, kao da sam te ja tražio, izmislio i maštovito ukrasio. Reći će mi, jadno moje stvorenje s glasom slabašne čežnje na mjestu tek započete duše, opet si se zagubio, nisi prizvao svoje pravo ti nego lepršavu najavu lica, riječi, disanja. Reći će, tako nećeš moći ispričati priču, u priči nekoga ubiti, spasiti, darivati ga svim i darivati ga ničim, odvesti ga na kraju iz izmišljenog i stvarnog pakla u spasonosni kaos. Uzgred, htjedoh reći imitacija života -
ali ne uspjeh izustiti naglas - jer mi je preteško, a teške stvari sežu ravno u srce, a srce neima zrcalo. Al’ uporan si u tomu, da mi prikazuješ - pri čemu i uspijevaš, slike života, slike življenja kao da sam ja u njima. Pa te poslušah, pa te slijedih, pobožno zahvaljivah, drugima pričah, pa po tvojim putima hodah i hridima se verah kojima ti kročio si. Drugima svesrdno nuđah slike, zapise, put i cilj - kao svoje nudih! U dnevnik unesoh samo jedno: slatke, pomamne ali lažne slike života. Vrijeme je -, ono što nas jedino i dosegne - te da otkinem tu stranicu i stiskom na desnu pedalu kažem Ti: zbogom Sohrab Sepheri, zbogom Abbas Kiarostami! Te se uputih ravno u nadolazeće. Starigrad Paklenica, kolovoza 2018. Nije važno gdje sam. Nebo mi uvijek pripada. Prizori, ideje, zrak, ljubav, zemlja - sve je moje. Što ako katkad rastu gljive nostalgije? SOHRAB SEPEHRI (1928-1980) U stolac sjedni i miruj.
Nek ramena plesača iz ramena tvojih izvire, grudi plesača iz grudiju tvojih, krilo plesačevo iz tvog krila, plesački kuk i bedro iz tvojih; a iz šutnje tvoje grlo što zvukom rađa, iz smutnje tvoje zvonka pjesma što pokreće plesača, i neka služi Bogu ljepotom. Kad poklekne, otjeraj ga opet od sjedala svog. Takvom vježbom i opor će čovjek stvoren Svemir slavit, i sumoran podleć nesvjestici, i dužnosnik smekšati će srce. L. Cohen, Knjiga milosrđa Unutra sam. Laxmi Narayan Temple.
Nakon što se uđe, na samom ulazu s kojeg puca pogled ka božanstvima - a iznad naših glava stoji velebno zvono, usidreno je tako da dvometraš može glatko podignuvši ruku udariti o bat te njime o rubove zvona i proizvesti ono što sva zvona i čine. No, dvometraša je malo, ostajemo mi - niži rastom. Većina spontano skokom pomno usmjeravavši ruku ka batu mašući želeći udariti o rub zvona i proizvesti ono što svako zvono čini. Skok uspjeva nekima te se hramom prolomi zvuk kojima se božanstvima daje do znanja da smo pristigli. Skokom slijedi i povratak stopalima na hladan mramor, ali i osmjeh usmjeren ka Njima. Svi ponavljaju isto, istom željom i sa istima učinkom. I tu je zvono. Oni koji skoće dovoljno visoko u tome uspijevaju. Visoki su blagoslovljeni visinom. Zvonjava potom utihne do dolasko drugog. I tako uzastopce. I skokom se sreća čini dohvatljivom. (Laxmi Narayan Temple, Delhi, 06. 12. 2017.) I was looking at the ceiling and then I saw the sky |
Archives
June 2023
|