nikome na poziv,
i ništa o jedno drugome ne znamo.
I tako jest.
Pitanje: hoćeš li:
u svesrdnu, nimalo obećavajuću - a opet jedinu
nam djeleću budućnost kročiti?
Hoćeš li htjeti?
Usuditi se htjeti?
Nego.
Kao da se hoće reći da i ti isto
misliš - da je nedostižnost Stvari samo
puka sjena njihove praznine u koju Mi -
to je ključno reći - Mi nju, dakle sjenu - a ne
prazninu nadopunjavamo svojom samoćom i
težnjom da ona budu teža i time više biva
Sjenom.
Hoćeš li mi reći da i To tako misliš -
da su Stvari same po sebi prazne i da u
ne-imanju ičega one samo strepe, one hoće i one
bivaju onim što se u stvarima-i-unosi?
Pa time bivaju težima?
I hoćeš li reći da Mi smo ti koji, posvema nemušto
sada hoćemo htjeti misliti da imamo išta u njih,
kao takve, naoko prazne sada nešto umetnuti?
I da one time bivaju težima?
A to htjenje, to prokleto htjenje da se,
ušavši u prazan prostor - naoko neispunjen prostor
bivanja Stvari - očitim postojanja što čini da
težinu samih Stvari i tebe biva stranim.
I onda ćeš, kao ptica selica htjeti otići.
Ostaviti težinu u stvarima.
I ostaviti Stvari same.
Da i sa drugima,
djele težinu koje same nose od Drugih.
I da teže htjeti da im ništavnost
omogućuje da dalje budu one što jesu:
On nas živućih - neispunjenu želju da Mi
u nečemu drugome bivamo trajanijim.